Kijevski listići
petak, 01.02.2008.
veljača
Veljača se došuljala, a da je nisam ni primijetila... Ne sviđa mi se to.
srijeda, 30.01.2008.
moj oproštajni tulum
Prvo obavijest za cure iz srednje: pogledajte koga sam našla u Kijevu!!!
A sada tulum. Mislim da su slike sasvim dovoljne...
Tolja nam je otkrio svoje moći čitanja iz dlana, i istog trena tulum se pretvorio u hiromantičku radionicu.
I na kraju tečaj plesa =)
Naravno, ja sam se slikala gotovo sa svima, za uspomenu =)
utorak, 29.01.2008.
stančić #2
Dugujem vam još slike sobe. Trenutno je soba samo moja, pa izgleda mnogo ljepše nego inače.
nedjelja, 27.01.2008.
Darkov rođendan
Danas je Darkov rođendan. Još jednom, Darko, sretan ti rođendan i želim da ti najbolji dan prošlosti bude najgorim u budućnosti. Dakle, sve samo najbolje. I nadam se da od silnih slatkiša nećeš dobiti karijes. =)
Nadalje, ovako je Darkec proslavio ročkas:
Prvo smo išli kod Tanjinih (za one koji ne prate ili su senilni – to je njegova djevojka) roditelja doma. Tamo smo papali fine varennyke i tortu (mmmm), te pokušavali naći program koji prenosi naš rukomet, ali bezuspješno. Darko je uspio naći samo audio prijenos, a on je bio moj audio prijenos. Zatim smo pričali o svemu i svačemu sa Tanjinom mamom, koja je baš super mama. Onda smo svi raspravljali sa Tanjinom sestrom Oljom, koja je princezica. Pa me Tanjina mačketina napala, pa sam ja napala nju, a onda smo otišli na kuglanje. Budući da princezica nije rezervirala termin, imali smo za ubit malo više od sat vremena. I ubili smo ga na igrama: od stolnog nogometa, do kompjutorskih automobilskih utrka, i još nečeg, čemu ne znam ime. Na biljar nismo dočekali red, jer kad se zabavljaš, vrijeme leti i već je došao red za kuglanje.
A to je bome bio pravi spektakl. Jedino je Darko znao što radi, mi babe smo sam hitale tu kuglu, pa što bude… Ke bide =) Tanjina je vijugala, moja je rušila ili sve ili ništa, a kad je Olja bacala, svi smo se sklanjali jer nikad nisi znao gdje će završiti. Darko je rasturao.
Da ne bi imao toliku prednost (imao je bodova kao nas 3 zajedno), odlučili smo igrati lijevom rukom. E, tada je Darko počeo gubiti, a cure su rasturale. Dobro, Tanja i ja smo rasturale, Olja je i dalje hitala kuglu kao da pokušava probit pod. =)
I sat vremena je opet prošlo, a da se nismo ni okrenuli. Za kraj, budući da nam je ostao još 1 žeton, otišli smo na automat kojim loviš slatkiše. A slatkiši su Darkovi najbolji prijatelji, kao što se vidi na slici.
Na kraju zabavne večeri, dok smo se vozili doma, napadalo je 5 cm snijega u 15 minuta – pahulje su bile veličine gruda! Vožnja ulicom više je sličila na putovanje svemirom, sa pahuljama kao zvijezdama. Fantastičan prizor. A to što je snijeg baš danas napadao je zanimljivo jer je napadao i za Darkov rođendan kad je prve godine bio na studiju u Zagrebu. A sad je prvi put na životnoj praksi u Kijevu. Dakle, Darko, ne za rođendan na Havaje, da ne bi bila katastrofa =)
utorak, 22.01.2008.
još jedna manje
Upravo je otišla i Aiko. Svi smo se okupili kako bi je ispratili i grlili smo se svaki put kad bi se zaustavili: 3 put u stanu, pred stanom, pred liftom, kod Zlica, pred ulaznim vratima, pred taksijem, a neki i u taksiju. Tak je super ta Aiko, i drugačija je potpuno od muških Japanaca. Naravno, razmijenile smo e-mailove, i ako slučajno koja od nas odluči posjetiti zemlju ove druge, dobrodošla je. Možemo se čak i eventualno vidjeti putem web kamere. Ah, sve te mogućnosti… No, jasno nam je svima da čim se svi vratimo u stvarni svijet, malo od toga planiranoga će se uistinu i ostvariti. Ako i išta.
A Aiko je priredila i oproštajni tulum, kao što to rade svi odlazeći. I bilo je baš odlično. Samo jednom su se susjedi došli žaliti. =) Djevojka je cijeli dan pripremala hranu i tak smo se opet svi prenajeli.
Tako prenajedeni, uspoređivali smo kome je trbuh više iskočio. Kej je pobjedio.
Zatim su neki morali malo zaleć dok se hrana ne slegne. =)
Također smo pijuckali vince, pivo, neke čudne rakijetine, te mnogo pričali… Ja sada već tečno pričam loš ruski. Hihi.
I darivali smo Aiko. Kupili smo joj hrpu gluposti i par vrijednih poklona. Među hrpom gluposti našla se i majica koja sprda Janukoviča, na koju smo se svi potpisali. To je bilo veoma zabavno jer smo se potpisivali na majicu dok je Aiko bila u njoj, a ona je strašno škakljiva. Tako da je skakala, skvičala, izvijala se i svi smo se smijali k'o mala djeca.
A zatim sam ja učila Kineze plesati, i to je bilo sve skupa prečudno… A momke smo nagovorili da nam zaplešu Can-can.
ponedjeljak, 21.01.2008.
metro
Metro je vrlo zanimljiv vid javnog prijevoza. Kad sam tek došla u Kijev, oduševljavalo me putovanje pod zemljom. Spustiš se po eskalatoru, vlak dođe za najviše 5 minuta i na najdaljoj točki grada si za najviše sat vremena. Ne možeš zapet u gužvi, i nema stalnih prometnih nesreća. A k tome još i učiš jezik slušajući kako glas iz zvučnika obavještava putnike o sljedećoj stanici, zatvaranju vrata ili ih podsjeća da ne zaboravljaju stvari. Sad me više putovanje pod zemljom toliko ne oduševljava, ali mi je i dalje omiljeno. Rahela jako voli putovati metrom.
Pa čak i kada je gužva i vagoni su pretrpani ljudima, no svejedno bar još 2 čovjeka na svakim vratima pokušavaju ući gnječeći još više i ovako zgnječene ljude… Čak i ako je bilo sunce kad si kročio pod zemlju, a izlaziš u mrak, maglu i kišu… Čak i ako presjedaš na glavnom trgu, pa 15 minuta hodaš podzemnim tunelima u društvu još barem 169 ljudi i jedino što vas razlikuje od krda štakora je to što tu i tamo netko da koji novčić jednom od 24 prosjaka koji putem prose, svirajući ili samo gledajući i nabijajući grižnju savjest ljudima s puno novaca. A u Kijevu takvih ima bar 3 milijuna. Ovaj 1 milijun su prosjaci.
Jer na metro stanicama je uvijek toplo, što je zimi super. Na metro stanicama je nekim čudom stalno čisto. Na metro stanicama uvijek svira muzika, i to uglavnom dobra muzika. Na metro stanicama možeš kupiti ama baš sve čega se možeš sjetiti. Na metro stanicama možeš sjediti na klupici i promatrati ljude. Na metro stanicama uvijek ima puno korisnih reklama. Na metro stanicama kao da si u nekom drugom svijetu. I najbolje od svega, svaka metro stanica izgleda drugačije i nešto predstavlja, a ja sam odlučila sve ih vidjeti. Još mi samo nekoliko nedostaje… A evo i nekoliko fotografija:
Ovo je meni najdraža stanica - „Palac Ukrajina".
Zatim slijede "Zoloti vorota", "Arsenaljna" (najdublja stanica), "Lukjanjivka" (ona je trnutno najdulja jer su jednu stanicu zatvorili radi preuređenja), "Poštova plošča", "Obolonj" i "Slavutič" (to su vrtse piva =), te "Lybidska"...
ponedjeljak, 07.01.2008.
Sretan Božić! =)
Pravoslavni Božić dočekala sam u puno božićnijem, ugodnijem i veselijem društvu nego naš. Momci iz susjednog doma pozvali su nas na „Svetu večer“ (kod nas bi to bio Badnjak). Potrudili su se pripremiti sve u što tradicionalnijem duhu, kako se to kod njih doma radi. U Ukrajini općenito drže više do narodnih običaja nego u Hrvatskoj. A narodni običaj za Svetu večer nalaže 12 raznih nemasnih jela, među kojima se redovito može naći: kutja, boršč, vareniki i riba pripremljena na razne načine. Uz to se poslužuje i razno voće, povrće, kolači isl. Alkohol se ne pije do Božića. Također, za Svetu večer se okuplja cijela obitelj, i to ne samo živi, već i mrtvi. Dapače, na stol se uvijek stavi beštek više i ostavlja se neraspremljen preko noći, da se mrtvi nahrane. Ima još podosta takvih detalja, ali ne pamtim ih više.
Uglavnom, tako smo se mi okupili oko stola. Zatim je glavni domaćin održao neki polugovor, koji nije baš najbolje uspio, al nitko i nije previše obraćao pozornost na njega uz svu tu hranu. Napokon, svatko sa svojom žlicom u ruci, bacili smo se prvo na kutju. S njom se prvom počinje. I nastavili smo prevrtati žlicom po ostalim jelima, skroz do 22h kad smo morali napustiti dom punih trbuha.
Baš pravo kulturološko iskustvo.
Bit će i slika danas-sutra.
subota, 05.01.2008.
...još samo mjesec dana...
petak, 04.01.2008.
04.01.2008.
srijeda, 02.01.2008.
doček
Odlučila sam da je za mene danas prvi dan u 2008. Iz više razloga. Jedan je zato što se danas napokon, nakon više od 3 tjedna, pojavilo sunce. Dan je prekrasan, i baš guštam. Drugi razlog je taj što je 1.1.2008. bio relativno neveseo. Par sati prije ponoći bila sam na tulumu u domu gdje sam s prejela finih stvari – crvena ikra, mmm. Bilo je čudno društvo, uključujući Oksaninu prepijanu tetu iz Moskve koja me cijelo vrijeme vukla za sobom, pokušavajući me obliti na ruskom. Nije joj uspjelo. Direktor je upao na tulum 8 puta, i kad mu se ponudilo malo vodke u znak pomirenja, obavijestio nas je svečanim tonom da je njemu Bog pomogao da se odrekne svega što u životu ne valja. Da, da…
Zatim sam pokupila svoje super Azijate, i uputili smo se prema Trgu, sa šampanjcem u džepu. Taj isti šampanjac razbio se na putu do odredišta, pa samo brzo kupili novi =). U 11 smo bili na trgu. Super atmosfera, koncert neke žnj grupe, ali svi pjevaju, pa tako i mi (nije baš bilo teško pohvatati riječi). Čestitke gradonačelnika i predsjednika (koju su svi primili sa suzom u oku), te ponoć. Super vatromet, tko zna dokad je trajao. Mi svakako ne, jer smo u 12.15 već morali loviti taxi za doma, budući da se dom i za Novu godinu zatvara u 1 sat. Tada sam primijetila da mi je netko ukrao mobitel. E, pa, sretna mu Nova godina!
Do 3 smo još sjedili kod mene i brbljali, nazdravljali za tko zna što sve ne, jer jadni Japančeki za Novu sjede u hramu i mole se, a onda idu spavati. Tako da je njima ovaj doček bio lud i nezaboravan, i baš mi je drago. A ja sam cijeli 1.1. preležala u krevetu poluživa, žaleći za svojim mobačem.
No, danas je super dan.
Evo par slika s dočeka...
